Ćujeś?

Često mi je palo na pamet da se zapitam. Zašto? Zašto oni zasebno imaju svoju mehku polovinu, dok njih dvoje zasebno nemaju. Nekako zvuči kao zabranjena ljubav što su imali Romeo i Juliet.

Zaobićemo dramu i preći odma na glavnu priču. Potrebno je samo malo ozbiljno i intuitivno da razmislimo. Dakle, slovo č ima svoju mehku stranu ć i ima đ (zar nebi bilo konsekventnije da se piše kao Ď?). Zašto i kako, se vjerovatno većina nas nije ni zapitala. Pošto, vrlo bi moguća bila i abeceda bez afrikata ć i đ gdje bi koristili naprimjer riječ ‘kuča’, koju pojedinci u izgovoru već i koriste, ili sa druge strane bez afrikata č i gdje bi mozda koristili ‘ćuješ’, što također po neko u izgovoru isto zna da upotrebi.

Ako malo bolje pogledamo na skup tih afrikata i ostalih slova, gdje znači imamo žčćšđ i , mogla bi gore navedena priča nekome već da ‘prosija lampicu’. Dakle, kombinacija č-ć i dž-đ na neki način ustranjuje afrikate š i ž, koji tu kombinaciju jednostavno nemaju. Znači glavno pitanje je: zašto š i ž to nemaju? Slovo š bi isto tako jednako, po nekom logičnom razmisljanju, trebalo imati svoju mehku stranu ś, i slovo ž mehku stranu ź. Ali ova slika očigledno nije kompletna.

Stim dodatnim afrikatima ś i ź bi vjerovatno zvučili kao Belgijanci što koriste mehki Holandski (za one koji žive u holandiji znat će o čemu pričam), što ipak ima nešto i simpatično u sebi ali zaključno, kad malo bolje razmislim, možda je ipak bolje što je sve ostalo kako sad i jeste. Nebi ni da zamislim kako bi mi bilo da tako sjedim i pričam sa ženom, i u jednom momentu da izleti riječ: ‘ćujeś’.